Pjenilo se, kako god okreneš, na Porporeli

Sa Svetog Ivana poletile su u zrak bijele trake, potom se tisuće papirića spustilo prema plivalištu, a dole, uz more, upalile su se bengalke, s razglasa je odjekivala himna Porporele, zapljeskalo je više stotina navijača domaćih. Sve skupa – petica za Relu.
Tko je bio, i vidio to uoči utakmice, zapljeskao je Porporelašima. Nakon utakmice, pobjede Porporele protiv Solituda, mišljenja su podjeljena. Jedni su pljeskali Reli, drugi su odmahivali rukom. Jedni tvrde, Rela je zasluženo u finalu. Otvorili su utakmicu vodstvom 4:0. Plivački su bolji. Vidjelo se to, ističu, i protiv Copacabane, pa čak i protiv Čingrije kad su izgubili u skupini. Drugi će odmahnuti rukom, kažu, sudac Klarić je presudio. Spominje se četverac za Relu pri njenom vodstvu od 4:2. Čulo se - organizatori su sve napravili kako bi Porporela igrala u finalu. I sad, kad pogledaš plakat, stoji, grb Divlje lige, Dubrovačkih ljetnih igara i, gle, Porporele.
Sve stoji, samo, plakat je isti već četvrtu godinu, od 2004., kada je gradska uprava riješila problem kanalizacije te se bez problema igra u Portu, a kad se igra u Portu, to je Relin teren, bez nje ne može, bez obzira, igrala ona ili ne.
Damir Marković, mlađi brat jugovog zlatnog reprezentativca Pava Markovića, je slavio. Tri puta je proparao mrežu gola Solituda, ekipe koju vodi upravo brat mu Pavo. Još će jedna medalja, dakle, ove godine, 2007., završiti u obitelji Marković. Možda još jedna, ukoliko Solitudo u utakmici za treće mjesto u subotu pobijedi FUN H2O Mline.
Župljani su pokisli na Porporeli. Odigrali najslabije ovog ljeta. A sve, baš sve su napravili kako bi za svoj 20-i rođendan zaigrali u najgoru ruku u finalu, a u najbolju, osvojili Divlju ligu. U oba slučaja bio bi im to najveći uspjeh. Ovako, nakon 11 godina, za ponoviti najveći uspjeh, bronca iz 1996. godine, treba dobiti Solitudo u utakmici za broncu.
Stjepko Bokarica je godinama igrao za Čingriju. Prije 24 godine bio je član pobjedničke momčadi, koja je na Porporeli uzela naslov u prvom izdanju 'moderne Divlje lige'. Slavio je Bokarica i 1986. godine. I danas je uz ekipu. Nadgledao je kako curi vrijeme. I prije nego će vrijeme polufinala između Čingrije i FUN H2O Mlini početi curiti, sjetio se 1983. godine. Curile su posljednje sekunde utakmice, Bokarica je podigao ruke u zrak. Slavili su i u moru igrači. Podno gradskih mira navijači Čingrije. I oni su se naoružali pirotehnikom. Gorilo je i na barkama iz Župe. Ne na kraju utakmice...
FUN je vodio 1:0 i 2:1, Čingrija je tricom stigla do 4:2, u posljednju se četvrtinu ušlo s rezultatom 4:3 za ekipu s Bellevuea. Sredinom posljednje četvrtine Zelen je pogodio za novih plus dva Čingrije. Bio je to jedini pogodak u posljednjoj četvrtini...
Prepuna Porporela je svjedočila polufinalnim utakmicama. Divlja liga stigla je do samog kraja. Još samo subota u Portu.